|
Preplanula tela, blizina vode, hladni kokteli i seksi muzika predstavljaju dobro polazište za upoznavanje i zaljubljivanje. Da li je baš tako lako?
Godinama sam pevala u klubovima i popularnim kafićima u Beogradu i bila svedok pojave za koju mi se sada čini da je metastazirala: Grupe od četiri, pet i više devojaka sede za stolovima, a za susednim, u nešto manjem broju, sede muškarci. Naručuju se pića, latino muzika podstiče cupkanje nogom i lagane kretnje ramenima, a ja sa bine posmatram hoće li doći taj trenutak da započne igra: Erječkinje- Barjačkinje - koga ćete? U ponoć, ništa se ne dešava. Devojke se nisu pretvorile u Pepeljuge iako im se šminka malčice otopila. Nijednoj nije spala cipelica. Limuzine muškaraca i dalje stoje na parkingu, nijedna nije postala tikva, pa ipak u njih ne zakoračuje nijedno gracilno, žensko stopalo sa frenč-manikirom na noktima. Svi odlaze u sastavu u kojem su i došli. U međuvremenu, poslali su tuce SMS-ova da bi prekratili dosadu, koja bi u pauzama između dva muzička bloka kulminirala.
Prvi korakTaman da okrivim muškarce za belu kugu, depresivnost i opštu letargiju, zamalo da prozovem njihovu muškost i libido, kad se setih da sebi postavim jedno pitanje: „Kako bi trebalo da me startuje tip, koju magičnu reč da izgovori, pa da me odobrovolji da sa njim popijem piće ili mu izdiktiram brojeve koje će ukucati u svoj mobilni?“ Dugo sam razmišljala... Na trenutke mi se činilo da je nemoguće stići do odgovora, da je uvek odgovorna sudbina ili maksima: Biti na pravom mestu u pravo vreme. Jedne večeri izašla sam sa drugaricom u Lava-bar. Pile smo vodu u ogromnim količinama i cupkale u gužvi dok je „La luna bend“ izvodio poznate hitove. Mladić pored mene započeo je razgovor komentarišući moje igranje. U jednom trenutku pitao me je za broj telefona. Odgovorila sam, bez razmišljanja da ja svoj broj telefona ne dajem tek tako. Bože, kakva glupost, nego kako ga dajem?, pomislila sam čim su mi sopstvene reči doprle do mozga. Jer, priznajmo: Želja za upoznavanjem uvek je bila jedan od glavnih motiva večernjih izlazaka...
Godine nisu važneMladić nije odustajao: „Mogli bismo da popijemo kafu“, rekao je. Pogledala sam ga pažljivije i uočila da preda mnom stoji zgodan mladić, izuzetno sportske građe, svetlih očiju i barem desetak godina kasnijim datumom krštenice od moje. „Ne hvala, ne bismo mogli“, odgovorila sam, zbunjena što me takav tip uopšte startuje. „Pa dobro, ali reci mi ZAŠTO nećeš da popijemo kafu?“, pitao je sa izrazom lica začuđenog deteta. Blokirala sam. Nisam znala šta bih pametno mogla da mu odgovorim. Bilo je glupo da pominjem godine kad već činim sve da one budu što manje vidljive kako na mom telu tako i u duhu. A predrasude se svakodnevno trudim da prevaziđem i napustim njihovo štetno dejstvo. Nadasve, dopala mi se mladićeva spontanost i to što ne odustaje. Izdiktirala sam mu broj i već posle nekoliko dana šetali smo Ušćem gde je jako mirisala procvala lipa.
Prirodnost je privlačna Iako slovim za samouverenu i samosvesnu mladu ženu, morala sam da uložim napor kako bih se u vezi sa Nikolom opustila. Ispostavilo se da je deset godina mlađi, ali isto tako se ispostavilo da to nije bila prepreka za predivne trenutke, kao ni za letovanje na kojem sam uživala kao tinejdžerka, vozeći se sa njim na skuteru na polupraznom ostrvu. Floskule se pretvaraju u istinu najčešće onda kada ih iskusimo na svojoj koži i zato mogu da potvrdim jednu od čuvenih da „godine nisu važne“. Nikola me je često zadirkivao kako za sve lepo što nam se događa možemo da zahvalimo njegovoj upornosti. „I prirodnosti“, dodala bih, razmišljajući o svim onim „gotovanima“ koji misle da je ceo svet njihov ako samo na njega bace pogled. Da, upravo on me je podsetio da naše nonšalantno, neisfolirano ponašanje naglašava ženstvenost, a muškarcima omogućava da se i sami opuste i prikažu u što boljem svetlu... Pa da zajedno „svetlimo u mraku“. Dakle, za letnje šeme, prirodnost je najjači magnet i snažan afrodizijak sa puno prednosti.
|