Jovana Janković
Nošena urođenom potrebom da se dokaže, voditeljka Jovana Janković uverena je da se uspeh postiže radom do poslednjeg daha, dok je za potpunu sreću presudna ljubav i teatarski doživljaj romantičnog života sa voljenim muškarcem
Bez obzira na brze smene aktuelnih TV lica i ideala lepote, Jovana Janković nikada nije zaostajala za opisom prijatne i opuštene voditeljke. Dvadesetsedmogodišnja Beograđanka nakon Evrovizije u srpskoj prestonici, kada je zajedno sa pevačem Željkom Joksimovićem vodila zvanični program, napravila je zaokret u karijeri. Vodeći se ličnim afinitetima brusila je profesionalni stil i manire bezgranično udaljene od prostodušnog nastupa. Samouverenim držanjem, dopadljivim osmehom i prodornim očima osvojila je dvanaest godina starijeg Aleksandra Zeremskog, koga izuzetno voli i poštuje. Ponosna je što pored sebe ima pravog muškarca, sa kojim je iscrtala emotivni prostor stabilnom petoipogodišnjom vezom.
Kao javna ličnost postali ste uzor mnogim mladim devojkama, da li im preporučujete vaš put i ulazak u svet poznatih? Kada sam bila devojčica taj javni svet bio mi je kao zemlja čuda. Ne kajem se što sam ušla u njega, ali ne bih savetovala nekoj devojčici da radi javni posao. Kada se nađete tu, trebalo bi da budete vrlo jaki, jer slava ume da udari u glavu, a ne mora da traje večno. Pogotovo ako je u pitanju dobra riba.
Na šta konkretno mislite?Žene u Srbiji generalno se doživljavaju kao lepe i interesantne dok su mlade, a kasnije one moraju da imaju mnogo više kvaliteta da bi opstale u surovom svetu muškaraca. Obavezno bi trebalo da pokažu i nešto više od lepog lica, osmeha i slatke glavice. Potrebno je i da rade više od muškaraca.
S obzirom na to, šta vam najviše smeta kod pripadnika jačeg pola?Ne bi trebalo da budu toliko svesni činjenice da su jači pol. Retki su primerci finih i pristojnih muškaraca. Ali, počelo je i to da se menja. Sve manje je važno da li neko vozi dobar automobil, jer to više nije stvar prestiža, već kredita.
Verujete da su se vremena u tom smislu definitivno promenila?Znam da se obrazovanje, trud i rad više cene. Nema nikakve sreće u tome da, recimo, poželite da dođete do položaja preko kreveta. Čak i ako vam se to desi, nećete se osećati dobro, već bedno i jadno. I priča se! Svi mi znamo ko je došao na neku poziciju na taj način, a ne svojim radom. Ako hoćete da vas kolege cene, to sigurno nije pravi put, već budalaština.
Kako gledate na žene koje se zabavljaju sa dosta mlađim muškarcima?Sada je to hit! Godine nisu bitne, kao ni fizički izgled... Imam drugarice koje ističu da ne mogu da budu, recimo, sa nižim muškarcem u vezi. Smatram da takve i slične razlike nisu bitne ako se dvoje ljudi voli, a znam primere kada su mlađi muškarci baš usrećili starije žene.
Vaš slučaj je suprotan, usrećio vas je dvanaest godina stariji muškarac? Ispostavilo se da je život sa Sašom uspeo, iako su svi oko mene govorili: Nemoj baš odmah, prebrzo je, nije to baš normalno, mlada si... Imala sam tada dvadeset jednu godinu, a Saša trideset tri.
Sa Aleksandrom ste samo nedelju dana nakon ulaska u vezu započeli zajednički život? Bila sam hrabra, malo blesava, sa stavom da ću sa njim početi da živim odmah ili neću uopšte. To je moj najbolji potez do sada, jer život je mnogo kratak. Očajna sam, inače, što vidim da vreme leti, leti i leti... Zato radim sve što mi se radi.
|